Stari grad Izačić
Na uzvišenju iznad zapadnog prilaza Bihaću stoljećima je stajala tvrđava koja je čuvala put, nadzirala granicu i dijelila sudbinu čitave Bihaćke krajine.
Prednja straža Bihaća
Stari grad Izačić nalazio se na uzvišenju koje je omogućavalo nadzor puta prema Bihaću i ulaza u bihaćku kotlinu. Njegov položaj nije bio slučajan: ko je kontrolirao Izačić, mogao je nadzirati jedan od najvažnijih pravaca sa zapada prema Bihaću.
Stari opisi pokazuju da to nije bila velika gradska utvrda, nego prvenstveno pogranično vojno uporište. U zapisu koji se poziva na opis iz 1551. godine navodi se okrugla kula i dva pojasa odbrambenih zidova. Skromna veličina nije umanjivala njen značaj — tvrđava je bila dovoljno isturena da na vrijeme upozori Bihać i zaustavi ili uspori prodor neprijateljske vojske.
Izačić nije bio važan zbog veličine svojih zidina, nego zbog mjesta na kojem su te zidine stajale.
Stari grad Izačić
Priča zapisana u stražama, opsadama i promjenama vlasti
Ime grada povezano je s plemićkom porodicom Izačić, koja se u izvorima pojavljuje krajem 15. i početkom 16. stoljeća. Godine 1501. spominje se Ivan Izačić od Dola, dok se Pavao Izačić kasnije pojavljuje kao vlastelin i zapovjednik straže. Pavao je bio prisutan i na Cetinskom saboru 1. januara 1527. godine, prilikom izbora Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja.
Kako je osmanski pritisak rastao, Izačić je postajao sve važnija tačka odbrane. Straža se spominje 1530, a od 1537. grad dobiva stalnu plaćenu vojnu posadu. Broj vojnika zavisio je od raspoloživog novca: 1537. zabilježeno je šest stražara, 1540. svega tri, dok je u drugoj polovini 16. stoljeća posada znatno ojačana.
Nakon pada Ostrošca i Cazina, Izačić je uz Brekovicu postao jedna od prednjih straža Bihaća. Izvori bilježe da je Malkoč-beg 1557. godine došao s vojskom pod Izačić, namjeravajući ga zauzeti i zatim udariti na Bihać. Tvrđava je ipak opstala još nekoliko desetljeća, uprkos slaboj opskrbi, kašnjenju vojničkih plaća i stalnom ratnom pritisku.
Ivan Izačić od Dola
Jedan od najranijih pouzdanijih pisanih tragova plemićke porodice po kojoj će mjesto i tvrđava nositi ime.
Straža pod Pavlom Izačićem
U gradu se spominje organizirana straža, a njen zapovjednik bio je vlastelin Pavao Izačić.
Stalna vojna posada
Odlukom sabora grad dobiva stalne plaćene vojnike i čvršće mjesto u odbrambenom sistemu Bihaća.
Napad Malkoč-bega
Osmanska vojska dolazi pod Izačić s namjerom da nakon njegovog osvajanja nastavi prema Bihaću.
Najjača zabilježena predosmanska posada
Posada je povećana prvo na oko 40, a zatim na 50 vojnika, uz vojvodu, zastavnika i bubnjara.
Pad Starog grada
Osmanlije osvajaju Izačić u junu, neposredno prije pada Bihaća. Time završava višedecenijska uloga tvrđave kao habsburške predstraže.
Grad iznad naselja
Stare katastarske karte čuvaju vrijedan trag o položaju grada čak i tamo gdje zidova danas gotovo više nema. Na njima se vidi kako je utvrda bila smještena na izdignutom prostoru, odvojena od gušće izgrađenih dijelova naselja i okrenuta prema pravcima kojima se prilazilo Bihaću.
U kasnijim opisima tvrđava se navodi kao izdužen kompleks dug približno 130 metara i širok između 60 i 80 metara. Krajem 19. stoljeća još su se mogle prepoznati kule, dijelovi zidova, ulazni prostor i tragovi nekadašnjeg pokretnog mosta. Izvori se razlikuju u pojedinim mjerama, pa ove podatke treba razumjeti kao približne.
Stara karta Izačića
Stari zapisi o Izačiću
Stranice historijskog djela o gradovima Bihaćke krajine donose podatke o porodici Izačić, vojnim zapovjednicima, broju stražara, opskrbi posade i pritisku pod kojim je tvrđava živjela tokom 16. stoljeća.
Ostaci srednjovjekovnog grada
Od osmanske tvrđave do gotovo nestalih zidina
Nakon osvajanja Izačić je zadržao vojni značaj na osmansko-habsburškoj granici. Tvrđava je popravljana i služila kao pogranična tačka, a brojnost njene posade mijenjala se kroz stoljeća. Izvori bilježe nova razaranja u prekograničnim napadima, posebno 1695, početkom 19. stoljeća i 1836. godine.
Nakon napada 1836. grad uglavnom gubi staru vojnu funkciju. Bez stalnog održavanja zidine propadaju, a kamen se vremenom odnosi i koristi za gradnju kuća i drugih objekata. Zato je od nekadašnjeg kompleksa danas ostalo veoma malo.
- Ostaci nisu nestali odjednom — grad je propadao postepeno, tokom dugog razdoblja bez svoje prvobitne funkcije.
- Kamen je ponovo korišten za kasniju gradnju, što je dodatno ubrzalo nestanak vidljivih zidina.
- Sistematska arheološka istraživanja nisu provedena, pa dio priče i dalje ostaje skriven ispod zemlje.